Rodez, maleni grad na jugu Francuske s manje od 25 000 stanovnika, ujedno i glavni grad okruga Aveyron, 2014. godine suočava se s problemom svojstvenim mnogim dru­gim europskim gradovima slične veličine: širenje gradske jezgre marginaliziralo je pregrađe neodređenih granica, sa selom koje ga okružuje i hrani; urbana kruna gdje živi većina stanovništva kojem je povijesna jezgra (postojana do kraja Prvog svjetskog rata) potrebna kako bi mogli imati nekakav osjećaj identiteta: srednjovjekovno tkivo, Katedrala te prva ekspanzija grada iz 19. stoljeća.

Pierre Soulages rodio se 1919. u Rodezu, baš u vremenu kad je kasnije širenje grada izmijenilo njegovu fizionomiju. Slikar je započeo karijeru u tom gradu, te čak i nakon što je za stalno boravište odabrao primorski grad Sète, na obali Languedoca, nekih tristotinjak kilometara istočnije, nikada se nije odvojio od Rodeza, kao što to dokazuje njegova intervencija na obližnoj opatovini u Conquesu. Soulages je slikar raznolike karijere: od početaka u figurativnom slikarstvu čiji su motivi krajolici oko Rodeza, pa sve do posljednih platna u kojima boja (boja kao materi­jal) poprima takvu prisutnost, gustoću i volumen da uspijeva nadjačati kompoziciju: slojevi i slojevi crnih boja (uvijek pot­puno crnih) gomilaju se na slici, osjetljivi na svjetlost i na rela­tivni položaj promatrača, nestalni u svakom trenutku. Povr­šine su, kao takve, definirane prisutnošću jedinog materijala jake osobnosti, definiranog teksturom: njihova glatkoća se pamti. Njihova robusnost se osjeća.

Grupa RCR Arquitectes već dvadeset godina proučava djela Pierra Soulagesa. Odluka o izgradnji muzeja, potaknuta slikarevim poklonom svome rodnom gradu (kolekcijom njegovih najvažnijih radova koja pruža uvid u cjelokupno Soulagesovo stvaralaštvo), činila se prilično logičnom, a natječaj u dvije faze to je i potvrdio. Za razliku od ostala tri finalna prijedloga (koja su izradile grupe Marca Baranija, Paula Andreua i Kenga Kume), RCR nisu toliko inzistirali na odnosu zgrade s povijesnom jezgrom (njezinim najbližim okruženjem), koliko s današnjim gradom u njegovoj potpunoj ekstenziji. Predložili su cjelinu fragmeniranu u pet slijepih kutija povezanih podnožjem, definiranim vertikal­nim sunčanim zaštitama stakla koje ga zatvaraju. Muzej je smješten na naizgled najgoroj predloženoj poziciji: na rubu obronka koji povezuje podnožje zgrade s okolnim krajolikom; smješten je na povišenoj zaravni koja se proteže do jedne od glavnih gradskih avenija.

Položaj zgrade, dakle, definira park orijentiran prema gradu, a impresivno, masivno pročelje, određeno redoslijedom i razmjerima kutija, određuje zgradu naspram krajolika i predgrađa. Zgrada postaje razmjenskom sponom, graditeljicom veza, urbanom poveznicom između dva dijela grada, ujedno tvoreći identitet predgrađa. Krivu­davi opseg zgrade ne nalazi se tamo sasvim slučajno: njegova nestalna pozicija na rasjedu ostavlja zgradu ukopanu prema gradu, prema kojem se ističe ulaz u obliku nadstrešnice, a ispod ulaza, predivan je vanjski prostor: RCR-ova ostavština povijesnoj jezgri Rodeza park je s visokim drvećem, zaokružen podnožjem zgrade koje oblikuje urbanu fasadu, najmanje pet metara visoku.

Visina potrebna za izlaganje radova posti­gnuta je pomicanjem razine izložbenog prostora ispod razine tla. Ukopan je naspram grada – uranjanje u slikareva djela je doslovno. Tijek posjete razložen je u nekoliko etapa; zenitno osvijetljena unutrašnjost kutija pomoću prirodne svjetlosti otkriva neke konkretne aspekte slikareva rada (poput skica vitraža za Conques, jedno od najzanimljivijih djela u muzeju), dok je ostatak prostora otvoren prema krajoliku i nebu.

Slike mogu biti ovješene o zid ili slobodno viseće, tako da ih se može okružiti. Razgledavanje može teći kronološki, temat­ski ili može biti prepušteno slučaju, nudeći više mogućnosti i tempa posjete. Program je nadopunjen dvoranom povreme­nih izložbi, kojoj je okrenuto predvorje na uzvisini, s resto­ranom koji vode lokalni kulinarski šefovi Sébastien i Michel Bras. Svojim radom, temeljenim na lokalnoj kuhinji Aveyrona, postigli su tri zvjezdice u Michelinovu vodiču. Njihov prostor pridonosi još većoj povezanosti s lokalnom kulturom.

Mate­rijal od kojeg je cijela zgrada izgrađena je čelik. Čelik koji izvana polako oksidira, a iznutra zadržava sav svoj sjaj, poigravajući se sa svjetlom na vrlo zanimljiv način.

Muzej, kao i najslavnije Soulagesove slike, izgrađen je od samo jednog materijala, i to odsustvo distrakcija dopušta prostoru da se kao takav izrazi. Omogućuje dijalog sa svakom pojedinom slikom, pojačavajući njihovu percepciju i obogaćujući ih, kao što se i sami oboga­ćujemo njihovom prisutnošću. Čelik je doveden do granica mogućih dimenzija: vanjska obloga sačinjena je od komada 14 metara visokih i 1,80 m širokih (1,80 je osnovni modul izgrad­nje cijele zgrade).

Ništa ne odvraća pažnju pri kontemplaciji o radovima. Neutralnost koja je potrebna za njihov doživljaj ovdje se ne shvaća kao želja za depersonaliziranim, sterilnim dvoranama; zapravo podrazumijeva namjernu neutralnost. Neutralnost onoga koji je, opušten i odlučan, spreman na fizičku aktivnost, napetu intelektualnu vježbu, kako bi otkrio mnogostrukost veza koje je zgrada u stanju pružiti.